Karcinom endometrijuma (KE) predstavlja najčešći malignitet ženskog reproduktivnog sistema u razvijenim zemljama, sa incidencijom koja raste paralelno sa starenjem populacije, prevalencijom gojaznosti i metaboličkim poremećajima. Njegova biološka osnova neraskidivo je povezana sa hormonskim disbalansom – pre svega produženom izloženošću estradiolu (E2) bez adekvatnog protivdejstva progesterona (P4). Ovaj disbalans direktno oblikuje imuni odgovor: dok E2 indukuje ekspresiju PD-L1 i olakšava imunološki beg tumora, P4 ispoljava protektivni efekat jačanjem antitumorskog imuniteta.
Uprkos decenijama stabilnog terapijskog pristupa zasnovanog na hirurgiji, radioterapiji i hemioterapiji, poslednjih godina dolazi do značajnog pomaka ka molekularno vođenom lečenju. U tom kontekstu, imunoterapija se pozicionira kao ključni novi pravac, naročito kod tumora sa poremećenim sistemom za popravku DNK (dMMR) i visokim mutacionim opterećenjem.
Međutim, klinički efekat imunoterapije nije uniforman. Odgovor na lečenje kritično zavisi od molekularnog podtipa, ali i od tumorskog mikrookruženja (TME). Faktori poput hipoksije i akumulacije laktata u TME dovode do terminalne iscrpljenosti T-ćelija, što limitira uspeh terapije čak i kod pacijenata sa povoljnim biomarkerima. Savremeni koncept lečenja se stoga pomera ka znatno kompleksnijem pitanju: u kom specifičnom biološkom kontekstu imunoterapija zaista im
Nastavite čitanje
Ostatak teksta je dostupan registrovanim zdravstvenim profesionalcima.
Registracija traje manje od jednog minuta.