Gotovo čitav vek medicina pokušava da odgovori na fundamentalno pitanje: sa kolikom ovarijalnom rezervom se žena zapravo rađa? Dok u udžbenicima nepromenjeno nailazimo na cifru od sedam miliona, nova saznanja sugerišu da smo možda sve vreme učili pogrešno. Ovo je osnova rada istraživača iz Australije (Kerr i Rodgers), objavljenog u prestižnom žurnalu Human Reproduction Update. Od prvih radova Simkinsa (1932) i Blocka (1953), proces je delovao jasno: oogonije se množe mitozom, postaju oociti, ulaze u mejozu i formiraju primordijalne folikule (PF). Prema tom dominantnom modelu, priroda je “rasipna” – stvara milione ćelija da bi ih potom 85% uništila pre samog rođenja.
Iako je termin „ovarijalna rezerva“ (Navot et al., 1987) danas kamen temeljac reproduktivne medicine, naše razumevanje njene veličine i dalje se neobjašnjivo oslanja na jedan jedini izvor: Bakerovu studiju iz 1963. godine. Upravo je Baker taj koji je u medicinsku svest urezao sledeće brojke:
Zašto je ovo važno za kliničare? Podaci iz studija su haotični – procene variraju od par hiljada do neverovatnih 20 miliona ćelija. U svetu gde se odluke o IVF-u, lečenju sindroma policističnih jajnika ili proceni rizika od rane menopauze donose na osnovu ovih parametara, pitanje pouzdanosti Bakerovih podataka prestaje da bude akademsko i postaje strogo praktično.
Nastavite čitanje
Ostatak teksta je dostupan registrovanim zdravstvenim profesionalcima.
Registracija traje manje od jednog minuta.